Bosanski smjer V, 700m

Prenj, Izgorjela gruda, Bosanski smjer V, 700m
Ivan Lovrinović i Davor Mrsić

Već neko vrijeme pričam s Davorom kako bi lijepo bilo popeti štogod u BiH. Često smo orijentirami osim dalmatinske stijene na Sloveniju, Dolomite itd, a zaboravljamo ono što nam je praktički pred nosom. U bespućima interneta i vodiča “Velike stijene u BiH” nalazimo predivnu liniju na Prenju u Izgorjeloj grudi po nazivom Bosanski smjer. Za dodatne informacije koje su se kasnije pokazale i nužnima kontaktiram Admira aka Tomba kako bih saznao više o smjeru. Iako ga nisam poznavao prije, na prvi kontakt mi se učinilo kao da ga znam cijeli život. Objasnio nam je odmah sve detalje, dao preporuke i ne samo to, nego i rekao da se javim kad se skontamo da će i on doći.

Davor i ja smo u isto vrijeme ishodovali Climbing permit kod nadležnih institucija za ovaj vikend , u prijevodu cure su nas pustile i odmah javljamo Tombi. Dogovor je naći se u petak navečer u Jablanici i odatle će nas kamion prebaciti bliže stijeni. Kamiona s kojim smo se prebacili i puta kojim smo prošli se ne bi posramila nijedna ekspedicija u najudaljenije krajeve svijeta, a sve u stilu iz filma Ko to tamo peva. Nakon 1.5h vožnje i nakon što su mi svi kralješci se poremetili i sastavili triput kamion staje ispod Izgorjele grude.

Ruksake sa 30+ kg nabacujemo na leđa i ostajemo nam još 1.5h pristupa do kampa. Naravno da nismo izdržali prigovoriti kakav je to pristup i počeli pričati o ljepotama Omiša gdje parkiraš auto ispod smjera.

Večer prolazi u dogovoru za sutra i uz časicu zdravice upoznajemo ljude. Moram priznat da Aldin ima najčudniju ljubav i želju za životom, na psolu je deminer, a u slobodno vrijeme alpinist.

Ustajanje je u 5h i u stijeni smo već u 7h. Tomba i Aldin se odlučuju za Kamniški smjer (totalni respect VI,A2), a nas dva u Bosanski smjer. Smjer bih podijelio u dva djela, prvi dio s detaljnim dužinama IV-V i ljepšim penjanjem i izlazni dio s dosta krušljivim, lakšim ocjenama III-IV. Iako se radi o istom tipu stijene kao u dalmaciji, hvatišta su posve drukčije, položaj stijene i učestali odroni su učinili da klasičnih travajaca u smjeru ima jako malo, većinom se radi o boljim i lošijim oblikovanim sloperima. Ocjene su konkretne i prvi dio prolazimo relativno brzo. Zapinjemo tek u kleki i drugom dijelu gdje idemo kao po jajima da nešto ne odlomimo.

Nakon 8.5h smo na vrhu. Uvjereni da nas druga naveza već čeka gore. Međutim momci su zapeli u zadnje dvije dužine, napravili krivo skretanje i završili ispod nepenjivog dijela. O kakvim se penjačima radi najbolje govori da su se uspjeli vratiti do jednog dijela i napravili prvenstvenu izlaznu varijantu ocjene VI+, 11h im je trebalo. Ništa manje nije bio zabavan ni silaz, otpenjavanje i silaženje po teškom terenu nekih 400m do abseil piste i još dvije abseil dužine od 60m.

Iako po ocjenama i pokretima nije najteži smjer koji sam penjao, ali je definitivno smjer koji me najviše iscrpio, pristup, smjer i silaz zaslužuju jedan veliki respect i da nije ljudi velikog srca Admira i Aldina ovo bi bilo teško izvedivo. Nije nam preostalo ništa drugo nego reći ljudima HVALA i pozvati ih na dalmatinske stijene i odužiti se domaćinstvom.